H-Alter: Apsurdnost jednoga krimena

Beogradska uhićenja: Zašto se akt koji je direktno izazvan srpskim nacionalizmom tretira kao zločin lakši od akta motiviranog solidarnošću sa političkim zatvorenikom koji je štrajkao glađu zahtijevajući slobodu? Ovaj slučaj pokazuje da je "međunarodni terorizam" prije ideološka floskula nego fiksni označitelj, da je žvaka koja se olako rasteže i kojom se lako razbacuje.

Ovih dana moje su misli bile velikim djelom preokupirane uhićenjima koje je izazvalo bacanje dva molotovljeva koktela na grčku ambasadu u Beogradu. Ovih dana moje su misli bile velikim djelom preokupirane uhićenjima koje je izazvalo bacanje dva molotovljeva koktela na grčku ambasadu u Beogradu. Da odmah otvorim karte: ne trebam ni govoriti koliko me ta cijela situacija dirnula, jer poznajem uhićene i već godinama smo bliski suradnici (da ne kažem onu danas neslavnu riječ, "drugovi"). Od samog sam početka provodio mnogo vremena na Internetu kako bih doznao neke informacije, nazivao uokolo mnoge poznanike da provjerim točnost informacija, ali možda se najviše brinuo sam kako da im pomognem. Kada sam idući dan pročitao da je optužnica promijenjena sa "izazivanja opće opasnosti" na "međunarodni terorizam" doslovno me, kako bi rekli Dalmatinci, "kolpalo". Međutim, ono što mi je još više zasmetalo bila je reakcija mnogih mojih suradnika, prijatelja i aktivista (u tom stadiju sam već slao mejlove uokolo obavještavajući o situaciji). Zasmetale su me dvije stvari - olako prekoračivanje preko optužnice za međunarodni terorizam, i s time u vezi, svođenje cijele problematike na pitanje njihove krivnje ili nevinosti (i onog famoznih pitanja: "A reci mi, jesu li oni to učinili?"). Za mene problem ove optužnice leži ipak u nečemu sasvim drugom.

Pored svih činjenica (koje su do sada nepoznate) i špekuliranja koja se u ovom trenutku svode na puko vjerovanje o krivnji i nevinosti osuđenih, smatram da, u sagledavanju ovog slučajeva, trebamo iskoračiti iz tih zadanih (pravnih) okvira (krivnja/nevinost, legalno/ilegalno, pravno/protuzakonito). U cijelom ovom slučaju ne radi se toliko o tome jesu li uhićene osobe krive ili ne, već se radi o apsurdnosti državnog, i sudskog, karakteriziranja ovog čina kao djela "međunarodnog terorizma". Da bi sagradilo ovu optužnicu, sudstvu je bilo dovoljno pozvati se na tako banalnu činjenicu da je molotovljevim koktelima pogođena jedna međunarodna ustanova (pa je prema tome i njezin geografski prostor međunarodni). Ta puka (geografska) činjenica prevladala je nad svim pitanjima konteksta, značenja, poruke i sredstava kojim je ovaj čin napravljen. Tako se, recimo, sudstvo uopće nije obaziralo na najvažniju činjenicu, da tokom akcije ni jedan civil nije stradao, te da se u tom smislu ona mogla okarakterizirati kao simbolički čin protesta. Taj simbolički čin može se vidjeti i u drugim državama i unutar drugih pokreta, te ustvari jako često i jest sastavni dio raznih (čak građanskih) demonstracija; od Francuske, Njemačke, Grčke i tako dalje i tako redom. Kako stoji u proglasu pročitanom na protestu ispred FF Beograd, ovako konstruirana optužnica, prema Krivičnom zakonu Republike Srbije, stavlja ovaj simbolički akt u isti koš sa "zločinom genocida, zločinom protiv čovječnosti, ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva, organiziranjem i poticanjem na izvršenje genocida i ratnih zločina, vođenjem rata i sličnim". No ne treba biti pravnik kako bi se razumjelo da ovaj čin nije isti kao praksa vođenja imperijalnih ratova (koji nisu prestali ni danas), organiziranja etničkih čišćenja ili zabijanja aviona, automobila itd. u zgrade pune ljudi kako bi se postigao neki cilj ili odaslala neka poruka.

Na banalnoj razini, i jednostavnim jezikom rečeno, ne može se stavljati znak jednakosti između oštećivanja zgrade neke države (ili u nekim drugim slučajevima privatnog vlasništva) i ljudskog života. A ne zaboravimo da se u ovom slučaju radi o državi koja je svoju brutalnost uspjela dokazati u prosincu prošle godine ubivši mladog pankera, što je samo zapalilo fitilj namočen u koktel ekonomske krize, rasta nezaposlenosti, cijena života i stanovanja, te otuđenosti i besperspektivnosti jednog društva prožetog klasnim odnosom i "euro-fašističkom"/anti-imigrantskom političkom praksom. Ako je država, kao središte strukturalne regulacijske moći, metafora i čuvarica ovih odnosa, napad na njezinu simboliku može se gledati čak i sa simpatijama (jesmo li spremni misliti toliko daleko!), i još se prije može razumjeti. Najvažnije je da se takvo djelo ne može stavljati u isti rang sa akcijama koje sa sobom odnose gomilu ljudskih života, ili sa nevidljivim strukturalnim nasiljem kapitalizma, i to ne samo pod ljudski život nego i njegov okoliš. Pitanje je ustvari političko!

U ovom slučaju nije čak ni potrebno ići toliko duboko u političko-strategijske i teorijsko-idejne rasprave kako bi se pokazala apsurdnost ovog slučaja. Konkretna praksa srpske policije ukazuje koliko je ova odluka i klasifikacija za međunarodni terorizam ustvari politički motivirana. Naime, odvjtnik Dragoljub Todorović, koji brani Ratibora Trivunca, naveo je ne tako davni primjer kako bi ovo pokazao. U veljači 2008. godine, nakon masovnih prosvjeda "Kosovo je Srbija", spaljena je američka ambasada, a u tom je činu smrtno stradao dvadesetogodišnji dječak iz Novog Sada. Međutim, jedinom optuženom, Milanu Živanoviću, izrečena je optužnica za "teško djelo protiv opće sigurnosti" te mu je dopušteno da se brani sa slobode. Upravo u ovome nalazi se suština apsurdnosti i licemjernosti, jer postavlja se logično pitanje tko, kako i na koji način definira koji se čin definira na ovaj ili onaj način. Zašto je akt direktno izazvan srpskim nacionalizmom tretiran kao zločin lakši od onog motiviranog solidarnošću sa političkim zatvorenikom koji je štrajkao glađu zahtijevajući slobodu? Povlači li to strah da je pravna država (kao metafora pretpostavljene racionalnosti i jednakog tretiranja građana) ipak ideološka, te je ipak jasno pozicionirana na hijerarhiji moći? Ako da, kojih to?

Ako, s druge strane, u obzir uzmemo prostu činjenicu da prema državi uvijek treba biti sumnjičav (ako zbog ničega drugog onda zbog sve koncentracije moći koju ona posjeduje), te povijesno znanje o njezinim kontrolirajućim praskama i dodvoravanju interesima kapitala, sumnje još više rastu. Pored toga, ovaj slučaj pokazuje kako je termin "međunarodni terorizam" prije jedna ideološka floskula, nego neki (fiksni) označitelj, on je ustvari jedna žvaka koja se toliko olako rasteže i kojom se tako lako razbacuje. Nakon napada na tornjeve (i to tek onda kada se tako masovno ubijanje dogodilo na Zapadu, u centru moći) fluidnost ovog pojma postala je još više prisutnija, a samim time još više ideološka i olaka oznaka protiv svih koji aktivno žele mijenjati svijet, ponekad i nelegalnim sredstvima, ali ne nužno i nelegitimnim.

Zato se u cijelom ovom slučaju ne radi toliko o uhićenim anarhistima (kojima se lako može strašiti javnost u kojoj se anarhizam, zbog raznih iskrivljavanja, predstavlja kao ideja kaosa i terora), niti o tome simpatizira li ih netko ili ne, koliko se radi o državi koja taj simbolički čin karakterizira kao djelo terorizma. Nadalje, radi se i o obrani slobode pojedinačnog ili kolektivnog protesta ili otpora protiv iskorištavanja i opresije u svijetu u kojem se razlike između bogatih i siromašnih na globalnom nivou produbljuju. A metode tog otpora ponekada (sa pravnog aspekta) nisu legalne (ni studentska blokada po nekima nije bila legalna!). Ne pričam pritom nužno o metodama bacanja motovljevih koktela, ili metodama individualnog terorizma, o kojem imam skeptičan stav. Ali taj stav nemam zato jer se u tim činovima radi o uništenju zgrade, već zato jer je taj čin pogrešna strategija na putu ka socijalnoj promjeni, iz jednostavnog razloga što dinamit ne može uništiti opresivne društvene odnose. Ali (ili zato), ukoliko uspije proći ovakva optužnica, građani Srbije riskiraju uvod u neke nove represivne državne prakse i izgradnju društva državne kontrole. Ako se dopusti ovakva logika, prijeti opasnost da neće samo kokteli postati sinonim za terorizam, nego će to lako postati i druge, sasvim legitimne (ali ne i legalne) metode - sabotaže na radnom mjestu, neprijavljeni prosvjedi (i moguće štete koju oni donose), generalni štrajk, i tako dalje i tako redom.

Na kraju, nameće se stav koji su iznijeli članovi Saveza poljskih sindikata na protestu solidarnosti ispred srpske ambasade u Varšavi: Vjerujemo da se simbolički napad na vlasništvo države i kapitalista, kao odgovor na stvarne nepravde, sistematizirano nasilje i terorizam, ne može usporediti s ubilačkim oblicima terora nad milijunima ljudi nametnutim od strane države, njezine vojske i policije, ili iskorištavanju, robovlasničkih kapitalista. Nastojanja kategoriziranja radnji, poput napada na grčko veleposlanstvo, kao "terorizma" je samo još jedan primjer u dugom popisu zloupotrebe ove riječi od strane države.

Mate Ćosić

Izvor: http://www.h-alter.org/vijesti/uvodnik/apsurdnost-jednoga-krimena